1974.

SAM A PRVAK - Neponovljiva priča o ustrajnosti

Nevjerojatan sportski duh, velika volja i ustrajanje do samog kraja, bez obzira na sve, je ono što je Vladu Fumića izdvajalo iz većine. A kada je na stazi s biciklom, pokazuje da je bitno upregnuti snagu uma, jednako kao i snagu tijela.

Bilo je ljeto 1974. godine, a Vlado je tek postao punoljetan i još uvijek je bio junior. Bio je član malog, gotovo ''neformalnog'' (kako on sam kaže) zagrebačkog kluba Lokomotiva. U srpnju te godine, on i brat su bili sami u stanu na nekoliko tjedana, jer su roditelji otišli na more.

Klupski sastanci su se održavali četvrtkom, pa se Vlado i te vruće srpanjske večeri uputio u prostorije kluba. No, osim Vlade i još dva ili tri mlada entuzijasta, u klubu se nije nalazio nitko od vodećih ljudi, jer su svi bili na godišnjem odmoru i nitko nije mario za bilo kakve utrke. Vlado i ekipa su odlučili provjeriti poštu koja je stigla na adresu kluba. Jedno od pisama koje su otvorili te večeri, je najavljivalo Cestovno prvenstvo Jugoslavije u Kraljevu (Srbija) – a to je bila najvažnija utrka godine! Kako bi stvari postale zanimljivije, početak utrke u Kraljevu je bio zakazan za subotu ujutro, a jedini vlak s kojim bi mogao stići u Kraljevo na vrijeme je polazio te iste večeri u 22.30.

Utrka prije utrke

Sportski duh, ogromna volja za natjecanjem i veliki talent, u Vladi su zakuhali nepobjedivu želju za sudjelovanjem na prvenstvu. Kada se Vlado vratio kući s klupskog sastanka, bilo je gotovo osam sati navečer, i u dahu je ispričao bratu o utrci koja se održava za vikend u Kraljevu. ''Buraz, šta sad?!'' – povikao je Vlado u uzbuđenju jer mu je trebalo samo malo podrške da odluka prevagne. Na sreću brat je odgovorio – ''Znaš šta, odi ti na natjecanje!'' (pri tome je zaista vjerovao u svoga brata, ali je znao kako će dobiti i stan na tri dana, samo za sebe, što je također svojevrstan… veliki uspjeh).

Nije bilo više vremena za razmišljanje. Vlado je u malu torbicu stavio dres, majicu, sprinterice i četkicu za zube, sjeo je na bicikl i pravac željeznički kolodvor. Troškove putovanja i boravka je pokrio novcem kojeg su mu ostavili roditelji, jer klupska blagajna je bila prazna i to je bio jedini način. Ukrcao se u prtljažni vagon vlaka gdje je sreo ekipu iz Rijeke koja je također išla na Cestovno biciklističko prvenstvo u Kraljevo. Nakon šestotinjak kilometara i dvanaestak sati vožnje, sportski duh nije odumirao. U Kraljevo su stigli u petak prijepodne, pa je ostao još jedan cijeli dan do natjecanja. Kako se Vlado još u vlaku skompao s Riječanima, s njima je i proveo vrijeme do utrke. Osvanuo je i taj dan, a osamnaestogodišnji Vlado Fumić je bio spreman na startu.

Puknuta guma? Savijena felga? Odustajanje? - Da. Da. Ne.

Nakon signala za početak utrke, zavrtjelo se nepregledno kolo guma, žbica i pedala najboljih jugoslavenskih biciklista. Međutim, nakon nepunih 15 kilometara utrke Vladi je pukla guma, a kako je na utrku došao sam (!), bez klupskih kolega i rezervne opreme, ovo je za njega mogao značiti jedino kraj natjecanja. No, nekoliko trenutaka nakon nezgode, na Vladu je naletio natjecatelj iz Rijeke s kojim se ranije upoznao, te mu je ponudio svoj kotač. Ovo je zaista rijedak primjer prave sportske kolegijalnosti. Kotač je na brzinu zamijenjen te je Vlado nastavio utrku i polako dostigao posljednju skupinu natjecatelja. Malo po malo, napredovao je obilazeći sve više natjecatelja, a u jednom trenutku je gotovo ostao i bez stražnjeg kotača, s kojim je naletio na rupu. Na sreću, guma nije pukla, ali se felga savila i dodatno otežala Vladin proboj.

U posljednjem sprintu pred sam kraj utrke, Vlado je uložio posljednji atom snage, obišao je preostale natjecatelje i s iskrivljenom felgom je proletio kroz cilj s desetak metara prednosti. Bez trenera, bez klupskih kolega, bez liječnika, bez navijača, ali uz nevjerojatnu upornost, talent, vjeru u samoga sebe i malo sreće, tek punoljetni Vlado Fumić je postao je Prvak u jednoj od najljepših biciklističkih priča!

1978.

PRVI U SLAVONSKOM BRODU – Iako zadnji većinu utrke

Ova sportska anegdota je nastala na završetku etape u Slavonskom brodu, za vrijeme održavanja jedne od međunarodnih biciklističkih ''Utrka kroz Jugoslaviju''.

Etapa se vozila od Banja Luke, preko savskog mosta, pa do cilja u Slavonskom brodu. Kako se utrka približavala kraju, stvari nisu izgledale dobro za Vladu Fumića, jer je na mostu koji se nalazio svega 1,5 km od cilja (!), od osamdesetak natjecatelja on bio posljednji. Ali da je utrka tako i završila, mi vam ovu priču vjerojatno ne bismo niti pričali. Ljudi koji su se okusili u biciklističkim utrkama, znaju koliko malo se može napraviti sa samog začelja utrke kada ti preostaje svega jedan i pol kilometar i osamdeset trkača ispred. To je znao i Vlado, odnosno njegova lijeva polovica mozga, dok je ona desna polovica, lišena razumskih spoznaja, vjerovala u nezamislivo.

Vlado što radiš ovdje?!

U blizini mosta, Vlado je na začelju među ostalima sreo i svoga prijatelja Dragu Freliha, legendu slovenskog biciklizma, koji ga je začuđeno pitao: ''Pa što radiš ovdje?! Sprintaj naprijed!'' Vlado je vrebao priliku kod idućeg desnog zavoja, kada će se grupa izdužiti. Dočekao je pravi trenutak i pritisnuo pedale pretječući i jurcajući prema naprijed, te je za nekoliko trenutaka pretekao preko dvije trećine natjecatelja. Sada je već vidio čelo grupe, a na idućem (desnom) zavoju je pretekao i polovicu od vodeće skupine. Sada se nalazio među vodećih 7-8 biciklista.

Prije kraja utrke je ostala još jedna desna krivina, a Fumić je znao da mu je to posljednja prilika za pokušaj proboja. U zavoj je ušao najbrže što je mogao, nagnuo se, nije kočio, a čim je počeo izlaziti iz zavoja, skočio je i pritisnuo maksimalno na posljednjoj ravnini od dvjestotinjak metara. Obišao je vodećih pet natjecatelja među kojima su bila i dva Rusa koji su svojevremeno pobjeđivali na etapama Tour de France-a, i odnio pobjedu! Dakle, 1,5 km prije kraja etape, Vlado Fumić je bio zadnji, a na kraju se uspio okruniti pobjedom. I to kakvom.

1979.

U TROGIRU PLJEŠĆU VLADI FUMIĆU

Još jedna uzbudljiva anegdota dogodila se prije dosta godina, za vrijeme XIX. Biciklističke utrke jadranskom magistralom od Zadra do Trogira (oko 120 km).

Favoriti utrke su svakako bili iskusni slovenski biciklisti koji su tada imali i po deset puta više prijeđenih kilometara u nogama od Vlade, koji je u to vrijeme tek počeo trenirati kako treba. No, to ga nije spriječilo da sudjeluje na velikim natjecanjima.

Utrka je otpočela, a Vlado je dao sve od sebe kao i uvijek, jer je cilj bio okusiti utrku, biti na cesti uz vrhunske natjecatelje i pokazati se koliko god može, jer nije imao što izgubiti. Nakon polovice utrke iza sebe, Vlado je dospio u vodećih nekoliko vozača utrke, a da niti sam nije znao kako. Uskoro im se pridružilo još nekoliko trkača, tako da je vodeća grupa sada brojila oko 12 biciklista.

Druga pozicija koja zlata vrijedi

Tada je počela prava borba, a iskusniji i izdržljiviji natjecatelji su bili u neupitnoj prednosti. U usporedbi s njima, mladi Fumić je bio zapravo u potpunosti nespreman. U blizini Primoštena, Vlado je bio na izmaku snage i jedva je uspijevao držati ritam sa skupinom, ali tada je dolazio još veći izazov ove utrke, odnosno uzbrdica od nekih 1,5 kilometar dužine na ulasku u grad Trogir. Tu se skupina od 12-13 vozača rascjepkala i umor je činio svoje kod svih natjecatelja, tako je i Vlado Fumić ostao pri začelju te skupine, sa posljednjim tragovima snage.

Međutim, nakon svake uzbrdice dolazi nizbrdica. Ovdje se Vlado (uz mučninu od umora) uspio probiti, te doći do prvih nekoliko trkača koji su skakali i ustrajno zadavali ritam. Promatrajući situaciju iz pozadine, Vlado je vrebao svoj trenutak jer je imao snage za još samo jedan skok, a kad ga je dočekao, izdvojio se na čelo utrke s još jednim natjecateljem.

Suparnik je bio ''jak kao bizon'' i Vlado se nije uspio maknuti s drugog mjesta sve do zadnjeg skretanja u utrci. Naime, utrka je završavala u drvoredu na rivi, što je značilo da treba skrenuti u tom smjeru. Vodeći natjecatelj to nije znao pa je samo produžio cestom, a Vlado se na brzinu snašao i shvatio da ga ne treba slijediti već skrenuti u ciljnu ravninu na rivi. I tako je Vlado odnio i ovu nezaboravnu pobjedu, pokazavši kako u biciklizmu nije važna samo fizička pripremljenost, jer nekada će pobjedu donijeti snaga volje i snaga uma. A ponekada i malo sreće.

1980.

Neustrašiva borba protiv međunarodnih timova

Vlado Fumić je bio najbolji sprinter države u to vrijeme, a svojom brzinom je bez većih problema odnosio pobjede na natjecanjima u Jugoslaviji. No ovoga puta se trebalo boriti protiv cijelih timova.

U šestoj etapi 39. međunarodne biciklističke ''Utrke kroz Jugoslaviju'', Vlado Fumić je ponovo napravio rijetko viđen podvig. Radilo se dugačkoj sprint utrci koja je završavala u gradu Tuzli, a ovoga puta konkurencija je bila izuzetno jaka. Na utrci su bili brojni međunarodni biciklisti, koji su funkcionirali kao timovi od po pet natjecatelja, a koji bi svi za vrijeme utrke radili za svojeg najboljeg sprintera. Tako je bilo i primjerice, s Rusima te godine. Bez obzira na svoja sprinterska postignuća, Vlado nije imao takvu timsku podršku, već se morao boriti sam. To je predstavljalo veliki izazov, jer je sada bilo puno više faktora o kojima je trebalo razmišljati tijekom utrke ako se htio postići zapaženiji rezultat. No, Fumić je bio inteligentan i lukav trkač, s prirodnim instinktom za situaciju na stazi.

Snaga caruje, um klade valja

Što se tiče zemljopisnih karakteristika, Tuzla se nalazi u kanjonu (Tuzlanski bazen), kroz kojeg protječe rijeka Jala. Cesta je na kraju utrke ide uz samu rijeku sve do skretanja preko mosta, od kojega do cilja preostaje otprilike 1 km. Vlado je znao da će ih kod krivine na mostu dočekati obrnuti vjetar, koji će puhati u bicikliste, te tako iziskivati puno više snage za posljednji sprint. No Fumić je imao rješenje i za takve situacije. Po izlasku iz krivine probio se do vodećih ruskih sprintera u nadi da će u njihovoj zavjetrini sačuvati koji atom snage za posljednji sprint. I na ciljnoj ravnini, pred sam kraj utrke, Vlado je pojurio i pretekao vodeće natjecatelje i odnio pobjedu na opće razočarenje Rusa, ali na veliku radost svih koji su navijali za Fumu.

1981.

POLETIO NA JEDNOM KOTAČU

Velikom sportskom duhu i strasti Vlade Fumića, moglo se posvjedočiti i na pisti Stražišće u Kranju, gdje se održavalo tadašnje ''pistaško'' prvenstvo Jugoslavije.

Radilo se o disciplini 1000m + 200m sprinta, a kako je Vlado u to vrijeme bio gotovo nenadmašan sprinter, u finale se kvalificirao bez većih poteškoća. Međutim, u finalu (u kojem se dva trkača ogledaju u 3 utrke) ga je dočekao dostojan protivnik, beogradski biciklist Miodrag Marinković. Čim je prva od tri utrke počela, bilo je jasno kako će ovo biti zanimljiv, i do samog kraja neizvjestan dvoboj.

Cijelu rundu je Fumić bio na drugom mjestu, a protivnik mu je zatvarao putanju prilaska na sve moguće načine – atmosfera je bila užarena. No, žar borbe je dosegao vrhunac u posljednjih dvjestotinjak metara, kada je Marinković (koji je imao lakši prijenos na biciklu) skočio i ubrzao kako bi osigurao pobjedu. Tada je Vlado skočio i ubrzao toliko snažno, da mu je prednji kotač poletio u zrak! To je zaista nevjerojatan prizor, jer je potrebna nezamislivo velika sila kako bi se trkači bicikl s takvim prijenosom propeo na zadnji kotač. Ipak, Marinković je sačuvao prednost od svega nekoliko centimetara i dobio prvu utrku.

Bespoštedna borba do posljednjeg metra

U drugom sprintu, Fumić je poveo od samoga početka i jednako tako i završio, ovaj puta s oba kotača na pisti. Rezultat je sada izjednačen i slijedi treća, odlučujuća utrka. U ovoj je ponovo Marinković poveo od samog početka i ponovo se služio taktikom zatvaranja Vladinog prednjeg kotača, kako ovaj ne bi došao u povoljnu poziciju za pretjecanje. Kada je došao na otprilike 230 metara do cilja, beogradski finalist je skočio i povukao prema postolju.

Specifičnost piste na Stražišću je ta, što je ciljna ravnina svega tridesetak metara dugačka – dakle, tolika je udaljenost od izlaska iz krivine do cilja. Fumić je potegao za suparnikom istog trenutka, pa su se probijali kroz krivinu jedan iza drugoga. Ulaskom na ciljnu ravninu, Marinković se pognuo i kroz ruke bacio pogled iza sebe kako bi vidio gdje se nalazi Fumić. Vlado je iskoristio trenutak i pokretima je navukao protivnika da pomisli kako će ga pokušati obići s desne (vanjske) strane. Marinković se polako pomaknuo udesno kako bi zatvorio stranu, ali Fumić je već dobrano prolijetao s njegove lijeve strane i kroz cilj proletio s prednošću u dužini prednjeg kotača. Fumić je ponovo prvak države, ali ovoga puta uz nemilosrdnu borbu do zadnjeg trenutka.