Fuma

Životopis Vladimira Fumića Scroll

'56

Rodio sam se 1956. u Zagrebu. Prve biciklističke korake pamtim još od 1970. uz ekipu iz folke, kada je bicikl bio kultno prijevozno sredstvo, a za mnoge dječake nedostižan san.

Vožnje na posuđenim biciklima i žicanje od onih čiji su roditelji imali love da im kupe bic, u stilu ''daš rundu?'', te silna dječačka želja da imam svoj bicikl (a roditelji mi ga nisu mogli kupiti), potakla me da se sa dva –tri moja frenda upišem u biciklistički klub Lokomotiva. Načuo sam da bih tamo mogao dobiti klupski bicikl. U klub sam se upisao negdje u proljeće 1970. i stvarno nakon 5-6 mjeseci pozvao me tadašnji predsjednik Lovro Bošnjak i dodijelio mi Favorit tabularku s 10 brzina, crveno bijelu, prekrasnu, ali naravno bez tabulara (guma). I tako ja jednog četvrtka uvečer, sav sretan i sam sebi važan, odlazeći s klupskog sastanka guram favoritku kući ne mareći što metalni zvuk golih obruča odzvanja ulicom. Moja je sreća ubrzo bila grubo prekinuta kad mi je mama rekla da ne smijem voziti bicikl i da će bic letjeti niz neboder (14 katova). Srećom, imao sam i tatu pa se situacija nekako primirila. I nakon što sam našao neka dva stara tabulara i pokrpao svakog 5-6 puta, konačno sam se mogao otisnuti u biciklistički svijet pun čari i izazova.

Peugeot iz 1975.
Trkaći bicikl kakav se vozio sedamdesetih godina. Pravu “specijalku“ su posjedovali samo rijetki.

'71

Prvu sam utrku vozio u jesen 1971. Bio je prekrasan sunčani dan.

Tada su sve kategorije vozile zajedno, a kategorije su bile: juniori od 0-18 godina i seniori od 19-100. Za vrijeme jedne od prvih utrka, sjećam se da sam već nakon 1-2 km skoro otpao od grupe, a davao sam sve od sebe. Bio sam već totalno iscrpljen i izdržao sam još 5-6 km sa grupom, a tada sam zapeo za drugog natjecatelja i završio u jarku kraj ceste. Srećom, tu su bili dobri ljudi i što je najvažnije metla (to je ono vozilo što skuplja takve kao ja koji otpadnu pa ne mogu dalje) pa sam nastavio gledati utrku iz sasvim druge, za mene puno bolje perspektive. Usprkos padu, ovo je za mene bilo fantastično iskustvo, a želja za utrkama mi je porasla do neba.

BK Zagreb 1976.
Jedna od najboljih generacija BK Zagreb-a više/manje

'72

Prvi naslov prvaka Jugoslavije ponio sam u jesen 1972. To je i prvi puta da sam dospio u novine.

Utrka se vozila na pisti, a ja sam vozio samo kategoriju 1km na vrijeme. Tada sam bio potpuno nepoznat u biciklističkom svijetu, iako sam te godine vozio 7-8 utrka, ali bez značajnijih rezultata. Startali smo jedan po jedan iz mjesta, a suci bi nas držali na startu. Kada sam došao na red i krenuo, pao mi je lanac. Suci su se ipak sažalili i dozvolili mi da startam još jednom, ali zadnji. Domaći su već slavili pobjedu svog vozača kada sam startao. Stisnuo sam zube i jurio pistom kao da me najljuće ose gone. I na cilju sam ostvario prvo vrijeme. Kada sam shvatio da sam pobijedio, bio sam presretan. A zbog činjenice da se moje ime spomenulo u novinama postao sam faca.

15 puta prvak države i nastup na Olimpijskim igrama u Montrealu

Kad sam navršio 18 godina i postao senior, već sam bio cijenjen vozač i kao takav prešao u bolji i veći klub - BK Zagreb. Sjećam se prvih priprema u Poreču i kako smo i koliko trenirali. Sjećam se i jedinog ali pravog trenera, Osakara Rozmana koji je od nas napravio najbolje bicikliste u bivšoj državi. Ekipa Bedković, Bobovčan, Čolig, Omerović, Kahlina i ja, godinama smo dominirali utrkama. U tom sam periodu pridodao još nekoliko od ukupnih 15 naslova prvaka države, ali sam se i kvalificirao i otišao na olimpijske igre u Montrealu. Tada sam postavio nekoliko rekorda, a 1000 metara na vrijeme i dan danas stoji neoboren.

Zbog nesuglasica, od 1979. do 1981. vozim za BK Rijeku, također vrlo uspješno. I tada osvajam naslove i pobjeđujem na brojnim utrkama i s nostalgijom se prisjećam entuzijazma Luigija Zambellija. Karijeru završavam gdje sam i počeo - u BK Lokomotivi. Moja posljednja sezona je bila godine 1984. Nakon toga prestajem voziti s 28 godina, jer sam za tadašnje pojmove bio prestar.

'84

Posvećujem se privatnom životu i ostajem uz ono što najviše volim - bicikl.

U kasnu jesen 1984., otvorio sam prvi moderni servis bicikala u gradu Zagrebu. A tog početka se jasno sjećam. Bilo je to vrijeme kada se vrlo teško dolazilo da rezervnih dijelova, pa se uglavnom puno toga ravnalo i krpalo do krajnjih granica. Vilice i rame bicikala su se vozile dok su se dale ravnati i variti, a i sa alatom je bilo slično. Specijalne ključeve smo kupovali u Italiji i švercali. Srećom, bicikli su bili vrlo jednostavni: poniji, specke, krampovi (rog turist) i poneki pravi trkaći bic koji sam uživao popravljati.