Prvi naslov prvaka Jugoslavije ponio sam u jesen 1972. To je i prvi puta da sam dospio u novine.
Utrka se vozila na pisti, a ja sam vozio samo kategoriju 1km na vrijeme. Tada sam bio potpuno nepoznat u biciklističkom svijetu, iako sam te godine vozio 7-8 utrka, ali bez značajnijih rezultata. Startali smo jedan po jedan iz mjesta, a suci bi nas držali na startu. Kada sam došao na red i krenuo, pao mi je lanac. Suci su se ipak sažalili i dozvolili mi da startam još jednom, ali zadnji. Domaći su već slavili pobjedu svog vozača kada sam startao. Stisnuo sam zube i jurio pistom kao da me najljuće ose gone. I na cilju sam ostvario prvo vrijeme. Kada sam shvatio da sam pobijedio, bio sam presretan. A zbog činjenice da se moje ime spomenulo u novinama postao sam faca.
15 puta prvak države i nastup na Olimpijskim igrama u Montrealu
Kad sam navršio 18 godina i postao senior, već sam bio cijenjen vozač i kao takav prešao u bolji i veći klub - BK Zagreb. Sjećam se prvih priprema u Poreču i kako smo i koliko trenirali. Sjećam se i jedinog ali pravog trenera, Osakara Rozmana koji je od nas napravio najbolje bicikliste u bivšoj državi. Ekipa Bedković, Bobovčan, Čolig, Omerović, Kahlina i ja, godinama smo dominirali utrkama. U tom sam periodu pridodao još nekoliko od ukupnih 15 naslova prvaka države, ali sam se i kvalificirao i otišao na olimpijske igre u Montrealu. Tada sam postavio nekoliko rekorda, a 1000 metara na vrijeme i dan danas stoji neoboren.
Zbog nesuglasica, od 1979. do 1981. vozim za BK Rijeku, također vrlo uspješno. I tada osvajam naslove i pobjeđujem na brojnim utrkama i s nostalgijom se prisjećam entuzijazma Luigija Zambellija. Karijeru završavam gdje sam i počeo - u BK Lokomotivi. Moja posljednja sezona je bila godine 1984. Nakon toga prestajem voziti s 28 godina, jer sam za tadašnje pojmove bio prestar.